ZAROBLJENA DRŽAVA

  ZAROBLJENA DRŽAVA ”Na izborima se ne radi o šačici političara i foteljama koje će oni zauzeti nakon 3. listopada. Na izborima se radi o budućnosti četiri milijuna ljudi. Na izborima se radi o zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti rapidno porasla i u kojoj kriminal i korupcija čine život nepodnošljivim za poštene građane” Valentin Inzko. Etnopolitičke elite nastale neposredno prije i za vrijeme rata u BiH, tokom kojeg su stekle bogatstvo ogromnih razmjera kontrolišući promet strateških resursa, postat će ključni akteri procesa zarobljavanja države. Javni sektor, koji, umjesto da bude podvrgnut procesu korjenitih reformi, postao je svrha sam sebi, nastavljajući da neprirodno raste, stvarajući stalno nove administrativne procedure i dajući velika i nekontrolisana ovlaštenja svim nivoima vlasti. Posljedica toga je bila stvaranje novih prilika za korupciju, javni interesi su stavljeni daleko ispod interesa uskog kruga etnonacionalnih političkih oligarhija. Ako fenomen zarobljene države posmatramo kao zatvoren krug, uticaji političkih elita i moćnih oligarhija se manifestuju u donošenju zakona koji su u njihovom interesu. Administrativna korupcija je rasprostranjena i uslovljena je prisustvom političke korupcije, a najrasprostranjenija je na lokalnom nivou, zbog činjenice da se većina kontakata između građana i javne administracije odvija na lokalnom nivou, dok je cijena korupcije i društvena opasnost zasigurno veća na višim nivoima vlasti. Komercijalni mediji se nalaze u procijepu između manipulativnog i kritičkog odnosa prema stvarnosti, te daleko više koristi imaju ako se opredijele za manipulaciju kao koncept svoga rada. Podređivanje vladajućim oligarhijama donosi materijalnu stabilnost, jer država ima ogroman uticaj u ekonomiji. Jako veliki broj preduzeća je u državnom vlasništvu, ali je i veliki broj privatnih kompanija u vrlo bliskom odnosu sa vladajućim elitama. Izbor kritičkog odnosa znači ujedno uskraćivanje najvećeg dijela prihoda od marketinga državnih kompanija, ili privatnih kompanija bliskih vlastima, i izlaganje stalnim traženjima najsitnijih nepravilnosti od strane kontrolnih državnih organa, pa na kraju izlaganje riziku čak i fizičkog integriteta. Vladajuće strukture imaju još nekoliko vrlo efikasnih načina kontrole ili uticaja na medije kao što su omogućavanje neplaćanja poreskih i drugih obaveza državi, ili kroz direktne transfere sredstava urednicima i/ili novinarima. Mediji u BiH su jasno etnički prepoznatljivi, iako, u suštini, vođeni privatnim interesom; da bi bili samoodrživi ili profitabilni, moraju biti politički pragmatični i etnonacionalno profilisani. Duboka podijeljenost bh. društva jasno se vidi i na medijskoj slici, što znači da mediji svoju publiku imaju najčešće u okviru samo jedne etničke grupe. Problem javnih emitera se svodi na, veće ili manje, prisustvo autocenzure. Autocenzura se pojavljuje u smislu da novinari ili urednici zaobilaze „osjetljive teme”, ili ih ne predstavljaju na odgovarajući način, ili im ne posvećuju pažnju koju zaslužuju, teme kao što su velike korupcionaške afere, sprega vrha vlasti sa organizovanim kriminalom i sl. Pribjegavaju samocenzurisanju zbog straha da bi im mogao biti ugrožen posao ili čak i fizički integritet. Također novinari na autocenzuru gledaju kao način da ih vlasti ili moćni lobiji prepoznaju kao kooperativne, te na taj način sebi obezbijede pozicije i materijalnu korist. Administrativnom korupcijom i političkim uticajem onemogućene su agencije za provođenje zakona u identifikovanju ilegalnih aktivnosti. Politički uticaj na pravosuđe spriječava procesuiranje velikih slučajeva korupcije. Procesuiranja slučajeva korupcije pred sudovima i tužiteljstvima u BiH ukazuje na neefikasnost pravosuđa i nedostatak volje za sveobuhvatan pristup suzbijanju korupcije, koja na najvišim nivoima prolazi nekažnjeno i bez posljedica, a sa medijima se krug zatvara, jer su oni ti koji služe za anesteziranje javnosti, odnosno predstavljanje potpuno iskrivljene liste društvenih prioriteta. Prema Izvoru:Ttransparency International bih